Albanska federacija – kohezivni čimbenik u jugoistočnoj Europi
Albanska Federacija mora biti proizvod aktivnog građanstva. Ona bi trebala rezultirati krunidbom djela albanskih idealista, koja se stvara aktiviranjem progresivnih političkih snaga posvuda na prirodnom teritoriju Albanije, što sam sklon opisivati kao zlatnu generaciju kritičnih i zrelih demokrata.
Dr Sadri Ramabaja
Frauncuski diplomat i pjesnik Paul Claudel 1945. napisao je: “Njemačka nije ovdje da dijeli narode, već
da sve one različite nacije koje okružuju njemačku naciju osjećaju da ne mogu živjeti jedna bez druge.”
[Hans-Dietrich Genscher: 1997] Ovu bi činjenicu već trebale razumjeti nacije jugoistočne Europe.
Njima bi trebalo biti više nego jasno da će Albanska Federacija (FSH) biti kohezivni čimbenik, i u službi interesa sigurnosti i dobrobiti u regiji. Prema tome nije opravdana zabrinutost niza zemalja EU u vezi s mogućim neusklađivanjem Albanske Federacije s nastajućim geopolitičkim savezima, jer ona nikada neće biti protiv EU i njezinih vitalnih dugoročnih interesa, što Albanci svakodnevno dokazuje upravo kroz jasnu i nedvosmislenu promociju evropskih kulturnih i edukativnih vrijednosti.
S druge strane ekvivalent albanskih nacionalnih interesa unutar EU mora biti pod hitno uklonjen i poništen. Političkoj dihotomiji na ovom strateškom planu nije mjesto. Stoga bi svako pretjerano koketiranje s Erdoganovom Turskom, pa čak i s poznatim radikalnim elementima i nekoć pozicioniranim protiv neovisnosti Kosova, koji su sada u Trumpovoj administraciji, na štetu Njemačke i EU, dovelo bi do toga da se Albanska Federacija i svaka njena integracija unutar EU tretira kao zabrinjavajući čimbenik za sigurnost njemačkih nacionalnih interesa u jugoistočnoj Europi.
Prema tome mi ni na koji način ne smijemo postati faktor podjele niti sporedna strana u bilo kojoj mogućoj unutarnjoj konkurenciji između EU zemalja. Vizija Albanske federacije kao kohezijskog čimbenika ne samo unutar nacionalnog korpusa, nego i na razini EU, trebala bi biti dio našeg strategijskog djelovanja u bliskoj budućnosti, kada ćemo biti dio europske obitelji, odnosno dostojni članovi EU, ili zajednici naroda, koja je danas poznata kao politička i ekonomska zajednica.
Albanska Federacija ne može se ostvariti u okviru “američkog sna”, ali se u potpunosti ispunjava kao “albanski san” u okviru “europskog sna”. Aleida Assmann u svojoj studiji pod naslovom “Europski san” ovaj politički fenomen vidi kao “zajedničku panoramu mišljenja i djelovanja za zemlje EU” [A. Assmann: 2019], što bi trebalo biti proizvod stečenih lekcija iz povijesti, ali i kao njezin dostojan prijedlog.
Ispada da je ovaj san djelomično ostvaren u EU u potpunosti “povezan kroz povijest nasilja”. [A.Assmann: 2019.] I to se događalo i događa se svaki dan, budući da je u Europi povijest začeta ne samo kroz tužne snove i traume, već i s proljetnim okusima. To je samo utjelovljenje zajedničke budućnosti stvorene na temelju političke volje, kao jamstvo mira, prosperiteta i slobode. Moderna europska povijest dokazuje da je ostvarenje ovog sna moguće. Europski narodi već dobro poznaju povijest nasilja, a realizacijom EU dokazali su da znaju analizirati, prepoznati i dobro promišljati lekcije koje im je povijest dala.
Moderna europska povijest, srećom, opovrgnula je kolosalne mislioce, poput Georgea Friedricha Hegela i Bernarda Shawa, koji su došli do pesimističnih zaključaka, tvrdeći da “sve što iz povijesti učimo jest da iz nje ne možemo ništa naučiti”, jer je EU upravo proizvod dugog procesa učenja iz povijesti.
Kohezija nacionalne države
U predavanju pod nazivom “Što je nacija?”, Održanom na Sorboni 11. svibnja 1882., francuski filozof Ernest Renan, između ostalog, govorio je o budućnosti nacionalne države. Tom prilikom dolazio je do zaključka da: “Nacije nisu vječne. Europska će ih konfederacija, po svoj prilici, zbrisati.” [Ernest Renan: 1995.]
Kad bi Renan bio živ u godinama 1989.-91., a posebno u posljednjim godinama počevši od 2015. i kasnije, doživevši duh reafirmacije koji nacionalne države doživljavaju, posebno u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, lako bi ispravio svoju tezu, dajući prednost potrebi njegovanja kohezije nacionalne države, što u stvarnosti znači san nacionalne države unutar Europske federacije (ili Konfederacije), odnosno Europske Unije, kao nešto imanentno za zajedničku budućnost na našem kontinentu.
Američki povjesničar Tony Judt, 1996. godine, napisao je o “velikim europskim iluzijama”.
U međuvremenu, britanski politolog Alon Milvard, u jednoj od svojih studija s klasičnim duhom, opisivao je EU kao “spasiteljicu nacionalnih država”. [Tony Judt: 1996.]
Oboje su s pravom zaključili da se u međuvremenu u Europi, i na Istoku i na Zapadu, bavimo fenomenom “ponovnog otkrivanja i poštivanja nacionalnih država”. Stavovi kozmopolitskih milenijskih teoretičara, koji brane tezu da su države već zastarjele strukture koje bi trebale i koje će zamijeniti međunarodne organizacije, ispadaju problematični, jer do sada nitko nije otkrio nikakvu metodu za “takve strukture, odnosno zajednice koje bi mogle biti obdarene demokratskom odgovornošću”.
U međuvremenu, činjenica da funkcioniranje tih struktura” ovisi o zajedničkim normama, perspektivi i, konačno, i o kulturi, koja već postoji na razini nacionalnih struktura, ali ne i na razini međunarodnih struktura”, [F. Fukujama: 2019], govori u prilog tezi o Albanskoj federaciji. U ovoj je fazi proces unutarnje integracije dviju albanskih republika u saveznu državu sasvim prirodan, čak i potreban.
Zemlje Srednje i Istočne Europe, koje su nekad bile dio sovjetskog bloka, smatrale su pristupanje EU, uz oslobađanje od ruskog tutorstva, i strateškim procesom u korist dugoročne nacionalne sigurnosti. Kao takav, ovaj proces ostaje na snazi sve dok se od nekih mračnih sila poštuje mišljenje ruskog predsjednika Vladimira Putina (2005.) o raspadu Sovjetskog Saveza kao “najvećoj geopolitičkoj katastrofi dvadesetog stoljeća”.
Međutim, krize kroz koje prolazi EU (od 2008. nadalje), ali i svakodnevni sukobi u vezi sa završetkom povijesnog procesa, vezanog uz pravo nacija na samoodređenje (Irska, Katalonija, Škotska), zatim otvoreno pitanje Albanaca u sjevernoj Makedoniji, pa čak i s minimalno pravo ne samo Sandžaka na samoopredeljenje, već i Republike Srpske za spajanje sa Srbijom., ne ostavljaju nas previše optimističnima da bismo mogli tvrditi da je proces transformacije Europe od kontinenta ratova do kontinenta mira moguć bez stvaranja Albanska Federacije.
Prema tome sklon sam u tome vidjeti poseban doprinos u održavanju mira u regiji i integraciji nacionalnih država u EU.
Četiri povijesne lekcije europskog sna
U svojoj knjizi “Der europaeische Traum” (Europski san) Alajda Asman ističe četiri lekcije iz povijesti koje su doprinijele transformaciji europskih građana u taoce utopije o zajedničkoj povijesti:
1. Osiguravanje mira;
2. Promicanje, odnosno obnavljanje vladavine zakona i uspostava demokracije;
3. Povijesna istina i izgradnja njemačke kulture sjećanja;
4. Ponovno otkrivanje ljudskih prava.
Doba 9. svibnja 1945., koja služi kao simbolični datum sjećanja na pad Hitlerovih nacionalsocijalista, a koja se ujedno smatra datumom povijesne prekretnice, pobjede protiv fašizma kao ideologije, označava početak moderne zajedničke povijesti EU.
Britanski povjesničar, Timothy Garton ASh, usprkos krizi eura, velike borbe, posljedično tome, na polju financija također u odnosima sjever-jug (Njemačke / Francuske / Danske s jedne strane i Grčke / Italije / Španjolske s druge strane), vezano uz povijest i budućnost EU, u intervjuu datom njemačkom dnevniku “Süddeutsche Zeitung” 4. srpnja 2013, rekao je: “Europa je, međutim, jedinstveno, jednom stvoreno stvorenje.” [T.G.ASh: 2013].
Kao takvu i neponovljivu, EU, odnosno ovaj “sui generis” politički projekt, čini sama povijest.
Oslobođenje Kosova (lipanj 1999.), kao dio progresivne europske povijesti, stvorilo je preduvjet za proširenje i dovršetak ovog projekta. Također je stvorio preduvjete za osiguranje mira u EU, i otvorio perspektivu za integraciju zemalja regije u euroatlantske strukture. Bez oslobađanja Kosova od Srbije ne bi se moglo zamisliti pristupanje Albanije, ali posebno Crne Gore, a uskoro i Sjeverne Makedonije u NATO-u.
Primjenom provjere u pravdi, Albanija trenutno postupno promiče k sebi drugu albansku državu, odnosno jezgro albanske Federacije. Kroz ovaj proces (usvajajući ga kao predavanje o europskoj povijesti), Republika Kosovo ionako mora proći.
Treće predavanje, ono koje ima veze s povijesnom istinom i izgradnjom kulture sjećanja, iako ima više veze sa Srbijom, njegove bi elemente trebali svladati i Albanci.
Imenovanje ulica i kulturnih institucija, itd., imenima fašističkih kvislinga kao što su Xhafer Deva, Rexhep Mitrovica itd., u Prištini, Mitrovici i drugdje, govori o “potrebi jesenskog ispita” u područje povijesti za Kosovske obrazovne institucije, i ne samo. Pamćenje istine čak i kad nas boli (kao što je slučaj s “Skandebegovim bataljunom”) treba da se koristi i za stvaranje bolne kulture sjećanja. Taj bi postupak trebao biti cijenjen kao vrijedna lekcija za buduće generacije. U Srbiji pod hitnom treba mora se stvarati kultura sučeljavanja srpskog naroda s šovinističkim projektima za istrebljenje Albanaca (1877.-1999.), jer što više Srbija ući od lekcije povijesti, to bolje za Europu.
Učeći ova predavanja, koja profesor Asman izgovara, poštujući ljudska prava, ali i shvaćajući ih kao sastavni dio moderne ideje, koju su civilizacijske nacije već usvojile, uvijek usmjerenu ka modernosti nacije, Albanska Federacija postaje brža stvarnost unutar “Europskog sna”.
“Preoblikovanje” demokracije – kao svakodnevna potreba
Ratovi u posljednjem desetljeću XX stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije, ne samo što su ostavili iza sebe samo djelomično dovršenje albanskog nacionalnog pitanja, nego su doprinijeli i uskrsnući diktatora, u početku u obliku autoritarnih vođa poput Orbana, Erdogana itd., a kasnije i u obliku diktatorskih blizanaca poput Vučića i Thaçija.
Ova pojava je opasna jer riskira da posluži povratku diktatura te vrste svugdje u Istočnoj Europi.
U albanskoj povijesti povratak diktatora Ahmeta Zogua na vlast (siječanj 1925.), nakon “Demokratske Revolucije” u lipnju 1924., koju je vodio FS Noli, koštao je Albaniju, između ostalog, ne samo nabora geopolitičke karte (biser Sveti Naum na jugoistoku i planine Vermosh na sjeveru), već zajedno s inauguracijom diktature i transformacijom Albanije iz uspona Demokratske Republike u Monarhiju.
Ili još preciznije u državu ovisne o Beogradu (3), a zatim i prodane fašističkom Rimu (4).
Čak su i nove republike nastale 1930-ih u cijeloj Europi srušene su i pretvorene u diktature.
Ovaj fenomen nije mogao ne završiti se pokoljem, poput Drugog svjetskog rata. Albanska narodna mudrost kaže: “Što posijemo, to ćemo i požeti”. Stoga je drugo predavanje, prema čitanju europske povijesti koje je održao profesor A. Asman, a koje je povezano sa uzgajanjem zakona i izgradnjom demokracije, i dalje relevantno za jugoistočnu Europu.
“Preoblikovanje” demokracije, njezino trajno uzgajanje, održavanje i afirmacija, svakodnevna je potreba.
Ovom su političkom procesu bili potrebni i Nirnberški Tribunal (1945. nakon završetka drugog svjetskog rata, i Međunarodni Sud Pravde” sa sjedištem u Haagu nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji (1990.-1999.), koji se bavio genocidom i srpskim zločinima, prvenstveno u Bosni i na Kosovu.
Od ova dva suda, onaj iz Nürnberga bio je od osobite povijesne važnosti, jer je oslobodio i učvrstio pravdu kao univerzalni pojam, uklanjajući je iz ljudskih načela nacionalne pravde i dajući joj istinski univerzalni karakter. Oba ova suda poslužila su projektu “Europskog sna”.
Nove pravne kategorije, koje su na Nirnberškom sudu promovirane kao novi doprinosi međunarodnom pravnom fondu, su:
1. Zločin protiv mira [uvredljivi ratovi];
2. Ratni zločini [borba protiv talaca i ratnih zarobljenika];
3. Zločini protiv čovječnosti [rasističko nasilje nad Židovima i drugim manjinama], koji je također poslužio kao lekcija iz povijesti za Haaški Sud i vođe počinitelja zločina i masakra, koji su vratili stravične prizore širom bivše Jugoslavije i, konačno, također na Kosovu.
Ovoj bolnoj istini idu u prilog slučajevi koncentriranih masakra, poput onih u Sarajevu, Bihaću, Srebrenici, Prekazu, Rečku, Meji itd., počinjeni aparatom nasilja pod zapovjedništvom malog Hitlera Slobodana Miloševića.
U procesima u Nürnbergu i Haagu, navodi A. Asman, nacionalna država više nije bila posljednja instanca koja bi imala veze s definicijom dobra i zla. [A. Asman: 2019]. Naprotiv od ovog povijesnog trenutka, sve nacije preuzimaju odgovornosti i obveze suočavanja s tim visokim pravnim normama. Te će pravne norme, koje de facto proizlaze iz Nirnberškog procesa (1945.), naći mjesto u pravnim aktima međunarodnog karaktera (Deklaracija o ljudskim pravima, 1948.), ali i u ustavima država koje su se gradile na ruševinama Drugog svjetskog rata (pogotovo u ustavu Savezne Njemačke).
Tome ide posebno u prilog pravno-politički postulat, da je “ljudsko dostojanstvo nepovredivo”, odnosno formulacija prilagođena u preambuli njemačkog ustava.
Takvo što danas stoji i u dva ustava dviju albanskih republika.
Nulti sat, Pokret “Vetëvendosje” i europski san
Oslobođenja Kosova (lipanj 1999.) bio je povijesni čin za albansku naciju. U lipnju 1999. rat OVK i pomoć NATO-a, tj. Zapadnih demokracija, okončali su kolonizaciju i eksploataciju albanske nacije Pijemont za jedno stoljeće. Sjetimo se činjenice da se vrhunac događaja za stvaranje moderne albanske države dogodio na Kosovu: Prizrenska liga (1878.), ali i najveći teret Općeg ustanka za neovisnost Albanije (1910.-1912.), pao na ovu albansku provinciju.
Oslobođenje Kosova (1999.) de facto je označilo svojevrsni prekid između diktature i demokracije. Rađanje potonje demokracije na Kosovu, kako bi s pravom izjavio profesor Ukshin Hoti, počelo je s padom četiri mučenika u selu Brestoc 1994. godine). [U. Hoti: 1995.].
Ali ako pad prvih mučenika demokracije (1994.) nije donio nulti sat, novi početak, kao što će se obilježiti 12. lipnja 1999. – taj će dan otvoriti put za rođenje OVK . Pad mučenika demokracije stoga donosi veliku prekretnicu, onih proporcija koje su proizvele demonstracije u proljeće 1981. U međuvremenu, nulti sat, u smislu označavanja novog početka koji stvara budućnost koja neće dopustiti oplodnju s virusom zla, ili preciznije koja neće dopustiti proces povratka diktaturi, bit će obilježeno porastom političke moći s utjecajem u cijelom nacionalnom prostoru Pokreta “Vetëvendosje”.
Podrška i interakcija između Kosova i političkih snaga EU, po uzoru na Njemačku socijaldemokratsku stranku sa Španjolskom socijalističkom strankom (1977) tijekom napora da se “glatko prijeđe iz diktature u demokraciju”, ali i drugdje u Južnoj Europi (Portugal, Grčka …), mogao poslužiti za demokratizaciju i funkcioniranje Republike Kosovo. Prema A. Asmanu, ovo složeno poduzeće trebalo bi se pretvoriti u tri razine djelovanja:
1. Politička – što znači politička volja zasnovana na konceptu vladavine zakona;
2. Pravno – podrazumijeva ponovnu uspostavu države kroz prijelazno sudstvo [Prijelazna pravda];
3. Socijalna i kulturna – što znači educirati građanina i pretvoriti ga u zrelog demokrata.
Aktivno djelovanje parlamentarnih istražnih odbora (posebno onog koji se bavio protjerivanjem 6 “gulenista” za Tursku i pitanje Telekoma) vidim kao političku volju (posebno iz oporbe) za konkretne akcije u pravnom polju, koje govori o potrebi hitne uspostave moderne Republike, utemeljene na konceptima vladavine prava u funkciji učvršćivanja države, odnosno funkcioniranja republike.
Komplicirano pitanje bit će provedba druge faze, izgradnja države, jer nam se hitno nameće prijelazno pravosuđe ili ubrzani postupak provjere. Ako je to već činjenica koju su prihvatile vjerodostojne nacionalne i međunarodne instance, da “pravosuđe na Kosovu kontrolira mafija” [T. Sommer: 2018], dok je autokratska država proizvela pravne akte i sporazume (čak i međunarodne) s novim dugoročnim posljedicama, tada istina i pravda zahtijevaju hitno demokratsko djelovanje, što se ispostavilo nužnim.
U dugoj analizi koja se odnosi na ovaj fenomen, Christiane Hess zaključuje da bi također trebalo uzeti u obzir potrebu za novim pravnim instrumentima. Ti bi instrumenti, ističe ona, trebali uzeti u obzir, “poboljšanje položaja žrtava i na pravnoj razini i u praktičnom planu”. [Christine Hess: 2007]
U međuvremenu, ako se podignu prve optužnice, odnosno počne djelovati Specijalni sud (Haag), Kosovo, te nove pravosudne institucije koje Hess vidi kao “nove instrumente pravde”, lišen je jednog dijela tereta, ili još preciznije od najosjetljivijeg.
Znanstvenik književnosti Fiedler naglasio je da američka nacija za razliku od engleske ili francuske nije nastala zahvaljujući zajedničkim sjećanjima, već zahvaljujući zajedničkoj američkoj viziji, te nije slučajno da se svi isjelenici u USA osjećaju “Amerikancima”.
S druge strane Leslieb Feder 1988 ističe “mi smo stanovnici zajedničke UTOPIJE, a ne zajedničke povijesti.”
Ovaj san ima individualni, a ne kolektivni karakter, jer su iz njega isključeni čitavi segmenti društva.
Stoga je san o Albancima izvediv unutar europskog koncepta, jer ispunjava ne samo viziju pojedinca, već i nacije.
Jedna od deset teza o budućnosti EU švicarskog istraživača, politologa N. Nuspligera, želi produbiti proces europskih integracija. “Moguća eskalacija krize eura može učiniti centralizaciju financijskih politika u EU neizbježnom. Posljedično, geopolitičko okruženje će se promijeniti integracijom (objedinjavanjem) obrambene i vanjskopolitičke politike.” [Niklaus Nuspliger: 2019]
U ovom kontekstu produbljivanja integracije unutar EU, Albanska Federacija ne može ostati samo utopijska vizija, već kako je to izraz volje za ujedinjenjem, što je posljedično i san države, ona postaje povijesna stvarnost i kao takva , nositelj je zajedničkih povijesnih sjećanja i dio zajedničkih vizija kompatibilnih s europskim vizijama. Ako je EU dobrovoljna unija država – suverenih nacija, koja podržava razlike u pojedinim državama, Albanska Federacija lako postaje politička stvarnost albanske nacije u integracijskom maršu u ovu zajednicu dostojanstvenih nacija.
Naša kulturna autentičnost ili optimistični svjetonazor
kulturne autentičnosti naše nacije, trebao bi se tretirati kao pokretačka snaga u procesu izgradnje Albanske Federacije. Slično zemljama juga kontinenta, koje su izvršile prijelaz iz kolonijalnog političkog statusa u slobodne zemlje (1950.-1960.), Međutim, one ekonomski nisu uspjele steći neovisnost. Nažalost i Kosovu to nije uspjelo, pod upravom UNMIK-a, a kasnije i EULEX-a (1999.-2008.), Iz klasične srpske kolonije, takoreći, transformirano je u neokoloniju. Ovako povoljna pozicija za Srbiju značajno će se kolebati samo u energetskom sektoru 2020. godine, kada će konačno biti postignuto stvaranje Jedinstvenog albanskog energetskog sustava.
Unatoč tome, albanski prostor u cjelini ostaje dalje u takozvanoj perifernoj zoni, ako se referiramo na podjelu država na ekonomske zone prema Immannuelu Walersteinu (1988), a ponekad i u središnjoj zoni, iako pod ” radar “Centra-središta SAD-a i EU-a, ali s kliznim tendencijama na području„ Poluperiferije “(Turska i Rusija).
U ovom sustavu stroge podjele, ne samo ekonomske, prelazak na faktorizaciju nacije, što znači stvaranje Albanske Federacije, kao preduvjet ima političku stabilnost, odnosno konsolidaciju političke elite.
Stvaranje Jedinstvenog energetskog bloka trebali bi shvatiti kao jedan od prvih koraka koje poduzimaju politike u službi ujedinjenja i razvoja naše ekonomske zone, nakon čega bi trebalo uslijediti stvaranje jedinstvenih “Političkih blokova” na ideološkoj i nacionalnoj razini. Osnivanje Centra Vetëvendosje nedavno u Tirani (2019.) vidim kao vrlo ozbiljan korak na ovom polju.
Albansku federaciju treba promatrati kao kohezivni čimbenik u procesu potpunog povratka nacije u njezino autohtono korito uspostave nacionalne svijesti u duhu zapadne civilizacije.
Uklanjanjem svake mogućnosti da nas egocentričari dalje tretiraju kao “rastrganu kontriju” čak i u kulturnoj sferi, u povijesti ostavljamo strategije neprijatelja nacije da stagniraju naš napredak, odnosno da nas pretvore u taoce potpuno drugog smjera (prema Istoku, poput trendova u međuvremenu). Albanska Federacija također se može smatrati našim buđenjem u obliku revolucije, koja ne znači napuštanje “dijela sebe” ili “sloja identiteta”, već, naprotiv, potpuno vraćanje samoj sebi.
Albanska Federacija omogućila bi jačanje naše kulturne homogenosti, u smislu pitanja naše civilizirane pripadnosti. Zaokruživanje ovog projekta (FSH) kao preduvjet mora biti podržano od najmanje tri čimbenika:
1. OD POLITIČKE I EKONOMSKE ELITE;
2. LJUDI i
3. EU, odnosno njezini centri za donošenje odluka, prije svega Berlin).
Podrška prvog čimbenika, političke i ekonomske elite, u međuvremenu se mora ostvariti kroz dvije vlade s konkretnim projektima. Čimbenik “ljudi” korak je ispred naše elite. To je dokazao dio nacije u političkoj Albaniji tijekom rata, posebno odraz naroda Kukës u odnosu na onu biblijsku dimenziju protjeranih s Kosova (1999.), ali i dimenziju svakog Albanca u udaljena sela u jug domovine.
Taj osjećaj da smo “JEDAN” očitovao se solidarnošću koja je ponovno potvrđena 26. studenoga 2019., povodom potresa s ozbiljnim posljedicama u Draču, ali ovog puta od strane Kosovara, pokazivanjem solidarnosti izvanrednih razmjera, koji su svoj izvor opet imali u osjećaju JEDNOG.
Ispravna potpora trećeg čimbenika ovisna je o konsolidaciji prvog čimbenika; slijedi samo po sebi.
Osnivanje Albanske federacije najveći je nacionalni projekt. Kao takvo prije svega znači očuvanje i njegovanje mentalne strukture, što je povezano s ulogom sintakse u očuvanju neovisnosti jezika. Nije slučajno je naš lingvist Tafil Kelmendi opisao, sintaksu, “kao utvrdu jezika”; njegovanje stila života i izražavanje osjećaja reprodukcije istine.
Albanci kao nacija ne trebaju se prilagođavati i posuđivati stilove mišljenja i življenja od stranaca, a još manje od onih s kojima su povezani samo povijesnom nesrećom (budući da su bili pod Osmanskim Carstvom, tj. Osvojeni od tog carstva).
Albanska civilizacija je autohtona koliko i zapadnjačka. Proces stvaranja Albanske Federacije treba promatrati kao veliki povijesni korak koji će stvoriti preduvjete za povratak Gjergja Kastriotija u Albaniju, samom sebi, ali i kao stvarno jamstvo za kretanje naprijed, budući da je potpuno sam, dio zapadne civilizacije .
Albansku federaciju također treba smatrati zaštitnim volom protiv neoosmanskih tendencija.
Odnosno kao prestanak toleriranja nanuritizacije (nacionalne konverzacije) “preobraćenog dijela”, što je danas identificirano kao nusproizvod političkog islama, što Williams s pravom opisuje kao prikaz “kulturnog buđenja strateške, živahne i dinamične generacije” (5).
Ovoj dinamici političkog islama, Albanska Federacija može se lako suprotstaviti.
Odnosno njoj se može lako suprotstaviti unutarnja namjera koju održava i podržava albanska civilizacija u težnji za podizanjem autohtonih elemenata do univerzalnih vrijednosti, kao što su: vjera, tolerancija, suživot, individualni duh, grupna dinamika, snaga države , poštena konkurencija itd., što se uspješno odražava u područjima kao što su znanost, posebno medicina i informatika, odnosno inovacije. Dovoljno je vidjeti samo podatke zaklade “Think Bank Albania” (Banka albanskog uma), da se 4-5 imena razlikuju od tog relativno velikog broja znanstvenika (dr. Kristi Panqe, dr. Tomorr Imeri, Dr. Eriona Heta, dr. Edi Prifti, dr. Liva Tepshi, dr. Edor Kabashi …).
Iz kulture (vokalisti i instrumentalisti albanskih škola danas su posvuda, u gotovo svim najpoznatijim zapadnim opernim kućama; u sportu (nogometaši i zvijezde judaši koji svugdje nastupaju u svim najboljim sportskim arenama na Zapadu).
Zabavna glazba ( imena Rita Ora, Bebe Rexha, Dua Lipa čine nas svugdje ponosnima) …
U međuvremenu, članstvom Albanije u NATO-u, očekujem da ćemo našu civilizaciju, tj. Zapadnu civilizaciju, dati generalu iz klase W. Clarka.
Opstanak albanske civilizacije u drugoj Albanskoj državi (Kosovo s teritorijima) pod Jugoslavijom, pod slavenskom vlašću, uglavnom je postignut zahvaljujući pokretačkoj snazi, odnosno onoj sili otpora koja je u sebi sačuvala našu autentičnu civilizaciju, koja je povezana, posebno tijekom stoljeća . XX., s postojanjem albanske jezgre – političke Albanije (1912).
Kulturna autentičnost nacije zasigurno je stvorila neku vrstu optimističnog svjetonazora (Weltanschaung) i specifične individualnosti, koja su se gajila u albanskoj svijesti. Taj se fenomen najbolje ogleda u njegovom odrazu (ovog svjetonazora) u našem običajnom pravu, koje su strani akademski krugovi već poznavali i cijenili, ali i u modernoj albanskoj političkoj misli (Ukshin Hoti – Autentična demokracija).
Islamska civilizacija, usprkos svom prodiranju u tijelo i dušu dijela naše nacije i očitim vanjskim promjenama koje je donijela, nije uspjela potkopati ovaj gore spomenuti unutarnji svjetonazor koji svoje izvore ima u samoj etnopsihologiji nacije.
Naša elita, kulturna i politička, stvorena uglavnom na Zapadu (u početku u Italiji, Austriji, Francuskoj i drugdje) i, nedavno, u Njemačkoj, Engleskoj, SAD-u itd.,u skladu sa sustavom autentičnih vrijednosti, bila je također u potpunom skladu sa sviješću i unutarnjom obiteljskom i nacionalnom formacijom, nastanjenom na autohtonom potplatu.
Iznimke su bile neke obitelji “kasaba”, gdje je osmanski duh poput klina probijao se u strano tijelo, uništavajući ovom prilikom nacionalnu svijest, savjest i identitet.
U očuvanju kulturnog identiteta, u nimalo lakim okolnostima, u godinama divljačke osmanske okupacije, um i srce naše elite vremena, veliku ulogu su igrali pjesnici i povjesničari poput Gjona Buzukua, Pjetra Budija, Pjetra Bogdanija, Franga Bardhija, Gjona Nikolë Kazazija, Gjergj Fishte i, napokon. Oca Zef Pllumija.
Njihova je uloga potpuno nastanjena u duhu zapadne civilizacije.
Ta je činjenica, međutim, utjecala na jačanje našeg nacionalnog identiteta, temeljenog na načelima jezika i kulture i odbacivanjem stranog uplitanja bilo kojeg mogućeg karaktera.
Slavenski utjecaj je nepodnošljiv u našem svjetonazoru, jer je naša zapadna civilizacija, mnogo jača od Srpske, te nije slučajno do donedavno prihvaćena kao superiorna. Čak će se i na području političke misli naša elita, čak i u teškim sukobima ranih 1980-ih, pokazati superiornija.
Povratak političke Albanije u njedra zapadne civilizacije, njenim sigurnosnim i obrambenim mehanizmima, poput NATO-a i napretka prema članstvu u EU, kao i uloga NATO-a u obrani albanskog naroda u albanskoj provinciji (Kosovu) u presudnoj godini (1999) od srpskog genocida, potvrđuje ovu potporu stvaranjem druge albanske republike na teritoriju Ilirije (2008), i vraća još uvjerljivije našu Naciju u Gjergjovu Albaniju, stvarajući tako stvarnu mogućnost ispravljanja povijesnih kolaterala (osmanskog doba i posljedice koje je donijelo kulturnim rascjepom nacije).
Albanska Federacija, međutim, iskoristit će blagodati koje nudi ovo novo usklađivanje političke Albanije i, zajedno s tim, stvaranje Republike Kosovo, u korist faktorizacije nacije u regiji i unutar zapadne civilizacije.
Urbana središta u kojima se temeljila albanska civilizacija, poput Skadra, Arte, Skoplja, Ulpijane … u antici; oni poput Janine, Bitole, Prizrena, Skadra … u doba renesanse, kolijevka su oporavka i naseljavanja naše civilizacije, tamo gdje je stvoren naš svjetonazor, gdje su stvorene naše društvene i političke institucije, ali i naš životni stil i osjećaj nacionalne pripadnosti.
Stvaranje Albanske federacije dalo bi poticaj buđenju i razvoju ovog osjećaja, ali i samopozicioniranju albanskog čimbenika unutar zapadne civilizacije i europske političke obitelji (EU), jačajući i stabilizirajući njegovo jugoistočno krilo.
Albanci se kao nacija ujedinjuju s ostalim zapadnim državama, ne samo zemljopisno i povijesno na istom kontinentu, već ujedinjuju i njihove zajedničke vrijednosti, koje su de facto putovnica prototipa “Homo Oksidentalis” .
Uspostavljanje, održavanje i njegovanje istih institucija (države, vladavine zakona, tj. pravnog sustava; konstitucionalizma; pluralizma i individualne slobode; tržišnog gospodarstva i socijalne skrbi kao zajedničke vrijednosti, približno približavaju, odnosno čine albansku naciju jednakom drugim nacijama, to jest sastavnim dijelom zapadne civilizacije.
Albanska federacija i gospodarstvo
Albanska Federacija u procesu svog stvaranja, kao model prosperiteta može imati Saveznu Republiku Njemačku, spajajući u ovom pozitivnom iskustvu autentične elemente naše državne organizacije tijekom stoljeća. Međutim, kao moderna država, albanska će se federacija temeljiti na ekonomskim načelima, temeljenim na vlastitim poreznim prihodima. Na temelju toga, albanska Federacija će biti premještena iz zemlje u razvoju u modernu razvijenu zemlju. Prihod moderne razvijene države temelji se uglavnom na porezu na dohodak i dobiti, dok danas dio državnog budžeta se prije svega financira od dohotka i najamnina, od prodaje mineralnih sirovina, posebno nafte i plina. Zbog toga je raspodjela i razmnožavanje poreznog tereta i dalje dio unutarnjih političkih strategija svake države.
Kako se Albanska federacija u svom strateškom cilju, temeljenom na vitalnim nacionalnim interesima, obvezala biti dijelom euroatlantskih struktura u cjelini, u skladu s politikama EU-a, također bi trebala biti predana rješavanju tri osnovna pitanja, kao što su:
1. Rastuća ekonomija i prosperitet temeljni su interes svake države. Slijedom toga, svaka država ostaje zainteresirana za privlačenje što većeg broja profitabilnih gospodarskih poduzeća unutar svojih granica.
2. S jasnim ciljem stvaranja slike atraktivne zemlje za ulaganja, država mora da izgradi atraktivnije porezne politike za ozbiljne ulagače, čak i krećući se prema neoporezivoj zoni. S tim u vezi, cilj poreske politike albanske Federacije trebale bi biti multinacionalne korporacije. Ovom kartom Irska godinama igra perifernu zemlju EU-a, ali i drugih zemalja, podržavajući takozvane “Slobodne ekonomske zone”, koje predviđaju ukidanje poreza i drugih državnih obveza.
3. Konačno, albanska federacija trebala bi se usredotočiti, u albanske korporacije koje imaju gospodarsku aktivnost izvan Republike, te da ih privuče povoljnom poreznom politikom, odnosno izbjegavanjem dvostrukog oporezivanja, kako bi omogućila dovođenje umjesto stranih korporacija korporacije od naših sunarodnjaka ili ličnosti s visokim znanstvenim i menadžerskim iskustvom. U tom kontekstu, sektor usluga općenito, a posebno IT sektor, poprimaju specifičniju težinu.
Kada se državni prihod u obliku poreza, dolazi iz izvora koji imaju težinu u svjetskom gospodarstvu, tada državne subvencije, tj. ruka države (u obliku odricanja od poreza) u korist privatnih ili pravnih osoba , imat će veliki učinak.
Te bi politike služile, u našem konkretnom slučaju, raznim granama gospodarstva, na primjer, turizmu, podršci lokalnim proizvođačima, agrobiznisu, rudarskoj industriji, znanosti i obrazovanju itd., Dajući zasluženo mjesto nacionalnoj ekonomskoj misli.
Politička Albanija, budući da je nedavno stekla status zemlje kandidata za pristupanje EU (u međuvremenu, prava prilika za pristupanje očekuje se negdje s početka trećeg desetljeća – 2030.-2035.), u tom bi razdoblju trebala biti okončati proces potpune unutarnje integracije.
U funkciji ove strategije ide početak postupka provjere u pravdi, političko umirovljenje klase olhokrata koji su bili i nastavljaju biti više od dva desetljeća na čelu naše dvije republike, te najava dolaska u političku scenu nove generacije idealista, sastavljene od intelektualno oblikovanih i dostojanstvenih kadrova.
Zajednički sastanci naše dvije vlade također bi se trebali koristiti u korist ove strategije. Ministri i državni dužnosnici, koji su istinski domoljubi, moraju inzistirati na punoj provedbi odluka donesenih na tim sastancima naših vlada, ne dopuštajući im da se pretvore u prijateljske sastanke s čisto propagandnim motivima.
Budući da politička Albanija u međuvremenu nije bila ni članicom EU-a, a time ni EUROZONE-e, lakše je prebrodila financijsku krizu (2008.-2010.) u kojoj je zaronio velik dio južnih država kontinenta. , prije svega Grčka i Italija. Albanska središnja banka nije obraćala toliko pažnje na sniženju inflacije koju je primijenila Europska Središnja Banka, čak ni na „cilj pune zaposlenosti i ekonomskog rasta“ (Thomas Piketyy: 2016).
Kao odraz promišljenog djelovanja, koje je omogućilo povremenu intervenciju Banke Albanije na financijskom tržištu, rezultat je blaga devalvacije naše valute, lek.
Omogućavajući tako politici obnavljanje konkurentnosti, u korist nastavka ekonomske djelatnosti, posebno u području turizma.
Kroz stvaranje Albanske federacije u tom razdoblju, Republika Kosovo automatski bi uključila interese i politike BoA, uklanjajući “konvertibilni euro” s kosovskog tržišta kao središnju valutu, ali zadržavajući mu konkurentnu trku sa američkim dolarom. U ovom slučaju, Banka Albanije mogla bi primijeniti iste mjere gospodarske aktivnosti za rudarski i agrarni sektor, kao što ih je provodila u turističkom sektoru u godinama 2010.-2015. Za Kosovo kao saveznu jedinicu to bi automatski značilo da mu se dodaju dividende od suvereniteta u monetarnom polju, kao dio jedinstvene nacionalne monetarne politike.
A sve to bi išlo u prilog realizaciji nacionalnih interesa, što u ovom slučaju znači nizak i predvidljiv rizik.
Albanska Federacija već je postala prioritetno pitanje.
Jer sve dok se ovaj projekt odgađa, i dalje ćemo gubiti teritorij: 8200 ha koji su Crnoj Gori dati bez odgovarajućih objašnjenja i u potpunoj suprotnosti s našim vitalnim interesima.
Ali i tendencije, u ime ispravljanja granica između Kosova i Srbije omogućuju potonjoj podjelu Kosova.
Albanska federacija – u skladu s projektom “Europa”
Albanska federacija, odnosno ujedinjenje dviju albanskih republika u federalnu jedinicu, ne može se dogoditi na temelju oronule teze Rame i Thaçija, koja se također prikazuje kao vrsta prijetnje (gogola) i za samu EU!
Ujedinjenje nacije vrlo je ozbiljna stvar koju nipošto ne smijemo prepustiti dvojici vrsnih prevaranata poput njih!
“Nacionalno jedinstvo, – kaže dr. Islam Lauka, – o kojem Thaçi i Rama razgovaraju, više sliči zajednici popularnih rapsodista, sa čiftelijima i lahutama, koje oni čine u pjesmama, ali stvarnost je drugačija”. [Islam Lauka; 2019]
Dotična teza, de facto, promovira proces podjele Kosova kao neizbježan čin!
Ovu vrstu unije (bez sjevera Kosova), koju ovi politički avanturisti promiču, sadašnja generacija političara, i nacija u cjelini, mora odbiti snagom argumenata.
To se postiže samo njihovim uklanjanjem s vlasti glasanjem plebiscitom. Sljedeći korak bio bi hitno funkcioniranje Republike Kosova, što bi slijedilo postupnim promicanjem, u neposrednoj fazi, u pravac Albanske Federacije kao prirodnog čina, kao nadopune samoj EU u funkciji koheziji dviju modernih država, koje jamče mir i prosperitet u jugoistočnoj Europi.
Projekt albanske Federacije nije zasnovan na nacionalnom egocentrizmu niti na negaciji Europe, kao što se trenutno događa u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji itd. Suprotno tome, od doba naše nacionalne renesanse (19. stoljeće), Albanci su svoju političku doktrinu i krvoproliće temeljili na slobodi i progresivnim načelima koja su promicala europsko prosvjetiteljstvo, demokratsku revoluciju u Francuskoj i njemačku racionalnu misao toga doba . Vrijednosti na kojima je izgrađena europska civilizacija, kao što su: umjetnost, kultura, obrazovanje i znanost, kao temelj ove civilizacije, usvojene su u našu renesansu do danas od strane svih progresivnih političkih struja u svakoj eri, a time i u doba slobode koje Kosovo uživa.
Ako se, na primjer, u službenom poljskom političkom diskursu projekt “Europa” vidi kao ništa manje nego verzija, koja bi dovela do izumiranja Poljske kao države, a posljedično i poljske nacije, Albansku Federaciju, naprotiv, treba procijeniti i prosuđivati kao projekt koji je nespojiv s projektom “Europa”, i od kojeg se oboje međusobno nadopunjuju i dopunjuju, jer je po našoj procjeni naša nacionalna država u punoj koheziji sa Saveznom (konfederalnom] Europom.
“Europa ne znači da je to projekt koji ugrožava ili gasi nacionalnu državu, već, naprotiv, nudi mogućnost očuvanja identiteta i poticanje prilika za daljnji razvoj.” [Aleida Assmann: 2019.] U tom bi kontekstu albanska federacija bila dodatni pozitivan čimbenik koji bi utjecao na napredak ili ublažavanje razlika između istočne i zapadne Europe.
Zajedno će nacionalne države u zapadnoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi napredovati u zajedničkom projektu: ujedinjenoj Europi.
Kao što je Albanska Federacija, zajednički projekt cijele albanske nacije, i EU će se razmatrati i postupno prihvaćati kao zajednički projekt, san svih Europljana.
Neovisnost Albanije (1912.) proizvod je rata nekoliko generacija. U međuvremenu, politička Albanija predstavlja jezgru domovine Albanaca. Samim tim priznanje Republike Kosova (2008.) ujedinjenje je Timotejeva otpora, također nekoliko generacija, koji je okrunjen ratom OVK. Tome nisu doprinijeli samo živi Albanci, već prije svega mrtvi (preko 2500 vojnika OVK) i preko 11 000 civila, među kojima 1133 djece.
Prije svega ona su otvorila put albanskoj Federaciji.
“Mrtvi su nevidljivi. Ali oni nisu nestali”, piše pisac Victor Hugo. [V. Higo: 1865].
Još jasniji o doprinosu mučenika bit će Georges Bernos: “Budućnost ne pripada mrtvima, već onima koji govore (svjedoče) o mrtvima i pričaju zašto su umrli.” [George Bernanos: 1949].
Ideal mučenika nacije postaje stvarnost samo kroz albansku federaciju. Samo mi koji živimo svjedočimo i objašnjavamo uzvišenu svrhu zašto su pali, možemo graditi albanski san i uživati u njemu. Albanska Federacija i sama je moderna albanska nacionalna država definirana, prije svega, na konceptualnoj osnovi svojevrsnog prepoznatljivog identiteta, zamišljenog i oblikovanog na temelju zajedničkog jezika, teritorija i zajedničke povijesti.
Albansku federaciju naši susjedi moraju prihvatiti kao činjeničnu regionalnu silu, ali i kao normativnu činjenicu. U bliskoj budućnosti, kao dio EU, i Albanska Federacija, kao i sve države ove političke zajednice, bit će međusobno ovisne, jer su dio ove zajednice, postale zbog međusobno ovisnih odnosa (međuovisnosti).
Što s druge znači da kroz ovaj čin se značajno ograničava briga Bruxellesa za održivi mir na Ballkanu .
Ova se faza može opisati kao “nešto formalno”. Stoga mora postati normativna činjenica prije ili tijekom procesa pristupanja EU.
Albanska federacija ne može biti “jednostavna kopija” njemačke ili austrijske federacije, jer ćemo mi kao narod održati velik dio naše političke i kulturne autentičnosti, ali ipak iz njemačkog modela mora dobiti mnogo.
Albanska Federacija mora biti jednako SUVERENA, koliko i DEMOKRATSKA i samo kao takva ulazi u odgovarajuće odnose i političko djelovanje kao na domaćem planu čimbenicima, tako i na međunarodnoj razini.
* Sveučilište ILIRIA, Priština
————————————————-
Literatura
1. Hans-Dietrich Genscher: Erinerungen, Hamburg 1997.
2. J.A. Williams, Teme islamske civilizacije (University of California Press), Los Angeles, 1971.
3. Alajda Asman, Der europaeische Traum, 2018.
4. Islam Lauka, Kućna zmija ugrožava Kosovo, 2019.
5. J.A. Williams, Teme islamske civilizacije (University of California Press), Los Angeles, 1971.
6. Franc Fokuyama, Identitet, Hamburg 2019.
7. Thomas Piketyy, Kapital u XXI stoljeću, Tirana, 2016.
Web stranice
1. https://en.wikipedia.org/wiki/Wikipedia_shqip
2. https://a2news.com/2020/01/11/20-vite-ne-pusht-karriera-politike-e-carit-putin/
3. Süddeutsche Zeitung
4. https://a2news.com/2020/01/11/20-vite-ne-pusht-karriera-politike-e-carit-putin/
5. 25. travnja 2005. Putin se obratio ruskom narodu u parlamentu porukom Sovjetskog Saveza, koji je propao godinama ranije. “Raspad Sovjetskog Saveza bio je najveća geopolitička katastrofa stoljeća. Bila je to prava drama za ruske građane. Milijuni ruskih građana i domoljuba završili su izvan Rusije. Epidemija kolapsa zahvatila je, prije svega, samu Rusiju, uništena je štednja ljudi, zajedno s njima čak i naši najjači ideali “, rekao je.
6. Početkom prosinca 1924. godine Zogu je došao iz Beograda blizu granice s Albanijom.
U Albaniju je ušao uz potporu jugoslavenskih trupa, onih generala Vrangela, na čelu sa Sergejem Ulagajem (albanski: Vrangelove komande u Vranju i Skoplju ( // Politika, 4. prosinca 2017., str. 19.39] i s albanskim dobrovoljcima regrutiranim na albanskim područjima u utjecajnim područjima pećkih Begolaja, šogora Ceno beja Kryeziua i većine župe Dibra. [Daci, Fatos (5. rujna 2015.) “Kako je Jugoslavija dovela Ahmeta Zogua na prijestolje”. Naše vrijeme. Arhivirano iz izvornika 9. siječnja 2016. Preuzeto 8. siječnja 2019]. Većina od 4.000 vojnika koji su bili na raspolaganju bili su Srbi, Crnogorci i Bjelorusi. Naoružanje i vojnu potrošnju pokrivao je Beograd. [Frashëri 2014, str. 68-69] Intervencija je izvedena s jugoslavenskog i grčkog tla. Zogu su na raspolaganju bila i dva redovna bataljuna jugoslavenske vojske, opremljena teškim oružjem, topništvom i mitraljezima. [Akademija, 2007., str. 238] 24. prosinca Zogu je ušao u Tiranu. [Akademija 2007, str. 246]
